PURTICI

Z E P A
 
PortalPortal  HomeHome  GalleryGallery  CalendarCalendar  Kako koristiti ovaj Forum?Kako koristiti ovaj Forum?  TražiTraži  Lista članovaLista članova  Grupe korisnikaGrupe korisnika  RegistracijaRegistracija  LoginLogin  

Share | 
 

 HALALI---MI

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down 
AutorPoruka
musafir



Broj postova : 31
Registration date : 2008-05-31

KomentarNaslov komentara: HALALI---MI   Sat Jan 24, 2009 1:37 am




Halali mi

Allah nekome na ovome svijetu da sve ono što mi ljudi nazivamo jednom
rijecju:sreca. Allah nekoga obdari i pamecu i zdravljem i ljepotom i
lijepu mu nafaku da,ali opet covjek kao covjek,umjesto da bude zahvalan
Alahu na onome sto ima,da cijeni ono sto mu je Alah podarijo,on se
uzoholi pa umjesto zahvalnosti u njemu obijest proradi.




A, opet ima ljudi kojima Allah ne dadne sve kao ostalima, bilo da
im oduzme pamet, zdravlje ili ljepotu ili nafaku, pa na taj nacin ih
obilježi i s tim biljegom takvi se radaju i s tim biljegom i umiru.

A Zejneba je bila jedna od takvih, obilježenih, rekli bi smo u
neku ruku nesretnih osoba koje uspiju da se naviknu na samog sebe,
naviknu se da je to od Allaha, pomire se sa sudbinom i pokušavaju
koliko-toliko svoj život uciniti sretnim. Zejneba je bila djevojka koju
je Allah obdario pamecu, zdravljem i ljepotom, i nafaku joj je Allah
finu dao, ni previše ni premalo, taman toliko kako bi se moglo normalno
živjeti, ali Allahova odredba je bila da se Zejneba rodi bez lijeve
ruke. Sve je kod nje bilo na svom mjestu, i pamet i zdravlje i ljepota,
ali pogled na njen lijevi rukav koji je onako prazan u zraku visio,
odavao je da ipak nije sve kako bi trebalo biti. Zejneba je to dobro
znala i boljelo je to saznanje i ti pogledi koji su se najviše
zadržavali na njenom lijevom praznom rukavu su je pekli, a sav taj bol
je dopirao direktno do srca.



Druge djevojke koje bi dolazile sa njom na vodu bi odjednom
donijele vode koliko im je trebalo držeci u objema rukama posude sa
vodom, dok bi Zejneba po nekoliko puta morala da se vraca do vode. Ili
kada bi kupila šljive koje su otrešene ležale na putu morala bi da
utroši i posljednji atom snage kako ne bi zaostajala za drugima. Bilo
je tu niz drugih situacija u kojima je Zejneba osjecala tjeskobu u duši
i bol koja joj je razdirala grudi i to sve zbog razloga što nema obje
ruke, što nije kao i drugi. Ali bez obzira na sve to ona je pokušavala
da ne misli na sebe i svoju sudbinu, pomirila se sa Allahovom odredbom
i nastojala koliko-toliko u svoj život da unese makar tracak srece.
Imala je ona i neke svoje snove, svoju maštu, ali i svoju realnost.
Slušala je svake noci kako momci dolaze pod prozore svojih izabranica,
kako šapucu, sevdišu i uzdišu. I ona je uzdisala, ali ne od ljubavi i
srece, vec od bola i tuge. Gorka je bila ta njena tuga cemerna i bolna.
Pod njenim prozorom još se nije ni jedan momak oglasio, bježali su od
nje i njenih prozora kao da kuga u njenoj kuci hara.





Došlo je konacno i proljece a sa njim je došao i prvi teferic, prvi
na koji ce Zejneba da ide sa svojom drugaricom Esmom. Dok se taj dan
pripremala birajuci svoje najljepše djevojacko ruho neki cudan osjecaj
je prože. Osjecala je kao da ce se nešto loše desiti, nešto je u njoj
govorilo da ne treba da ide, ali ipak želja da i ona bude tamo da bude
dio tog mnoštva je bila isuviše jaka tako da je odbacila tu pomisao i
nastavila sa pripremanjem.





Dok je dovršavala jelo zacu glas svoje drugarice Esme, zvala ju je
da krenu. Vec se cula vreva, žamor, glasovi su se miješali i pronosili
vazduhom, sve je govorilo da je teferic uveliko poceo. Izašla je vani
dok joj se na licu odražavao cudan izraz nemira i straha. Nije voljela
da izlazi medu svijet, jer ti pogledi nekad podrugljivi i pakosni, a
nekad topli i samilosni su je uvijek podsjecali na jednu stvar koju je
ona u samoci uspijevala da zaboravi. Ti pogledi su pekli citavo njeno
tijelo, kao žeravice, pa cak i sada dok je stajala sa Esmom u masi
naroda posmatrajuci šarenolikost tog teferica i sada je osjecala da
nije kao ostali. Svi oko nje su bili radosni, smijali su se,
razmahivali objema rukama dok su objašnjavali neke sasvim obicne
stvari, dok je ona stajala izložena pogledima sa svih strana kao ptica
slomljenog krila, koja bi poletjela ali zna da ne može da to ucini sa
jednim krilom. Tako je ona emotivno doživljavala svoju sudbinu, a
znajuci da vec duže vremena živi sama ta je tuga bivala sve veca i
veca. Ta tuga nije se pojavila odjednom, vec duže vrijeme u njoj hara,
kida joj tijelo i duh i svaki dan cini je sve bljedom i bljedom.



-Zejneba,-zovnu je njena prijateljica Esma probudivši je iz tih tužnih misli.

-Hoceš li da zaigramo u kolu?- upita je Esma.

Razmišljala je koji tren te neodlucno rece:

-Ne, necu.

Znala je dobro da ako je upita ponovo da nece moci odbiti, jer
želja je u njoj bila tako jako da je nikakvi razumni razlozi pa cak ni
onaj cudni osjecaj koji ju je obuzeo kada se spremala nece moci
sprijeciti. A Esma kao da je to osjetila ponovo joj rece skoro
molecivim glasom:

-Hajde Zejneba da zaigramo, molim te.



-Dobro kad vec hoceš, hajdemo.

Vec sljedeceg momenta su se probijale kroz gužvu da bi došle do
kola. Uhvatiše se u kolo i poceše prvo lagahno i polako da se krecu u
ritmu muzike, te poslije sve brže i brže prilagodavajuci se igri momaka
i djevojaka. Na Zejnebinom licu je možda po prvi put u njenom životu
zablistao osmijeh, osmijeh srece i zadovoljstva. Da to se zove sreca, i
ovakvi kao ja imaju pravo na nju, i oni mogu biti sretni. Tako je u tim
momentima , sva zanesena u igru razmišljala Zejneba. Odjednom ni sama
ne zna kako pojavi se u kolu Sabit, seosko spadalo, veoma prgave
naravi, uvijek spreman da zbija šale na tudi racun. Nije slutilo na
dobro. Stao je pored Zejnebe koja je bila na kraju kola sa njene lijeve
strane te ispruži svoju ruku ka njoj da ga uhvati. Znao je da nema
lijeve ruke, da mu ne može dati ono što nema, ali šejtan mu nije dao
mira, sve ga je više huškao i podbadao. Ona je okrenula glavu praveci
se da ne vidi njegovu ispruženu ruku, te ga ovo naljuti i izdera se na
nju:
-Hoceš li mi dati tu ruku ili ne?

Kolo zastade, muzicari prestaše svirati, svjetina se zagleda u taj do sada nevideni prizor, svi su ocekivali šta ce se desiti.

Zejneba se lagano okrenu ka Sabitu i podiže ka njemu svoje blijedo lice, dok su joj iz ociju suze tekle .

-Bog ti dao Sabite ono što si zaslužio- izgovori ona jedva cujnim glasom i pade na zemlju.

Sabit je stajao kao okamenjen, ni rijeci nije mogao da izgovori, oci su
mu gledale u prazno, još nije shvatio šta se dogodilo, zašto je to
zapravo ucinio. Gledao je kako prihvataju Zejnebu i odnose je njenoj
kuci užurbanim koracima, nije znao ni je li mrtva ili živa. Pride mu
Esma te mu rece prekornim glasom:

-Sabite, što to ucini, što uvrijedi ovu jadnu siroticu?

-Pusti me, molim te, ostavi me na miru, ni ja sam ne znam šta mi je bilo- to rekavši otrca nekuda.

Teferica više nije bilo, niko nije mogao poslije ovoga nastaviti da
igra i pjeva, narod se razišao i otišao svojim kucama pitajuci se šta
li ce se desiti sa Zejnebom, hoce li preživjeti ovja napad koji je
licio srcanom udaru ili ce umrijeti. Haberi o dogadaju sa teferica su
se prenosili kao vjetrom nošeni, od kuce do kuce, sva mahala je znala
za Zejnebinu sudbinu i svi su je žalili.





II

A u njenoj kuci je bilo tiho, samo se cula vatra kako pucketa u
staroj zemljanoj furini. Pored njenog kreveta sjedila je Esma i par
žena iz sela. Oca ni majke Zejneba nije imala, umrli su prije dvije
godine od neke cudne zarazne bolesti koja je eto Zejnebu poštedila, ali
ju je duhovno potpuno oslabila. Izgubivši i oca i majku ostala je bez
oslonca, bez ikakve potpore i podrške, nije imala kome da se potuži, ni
ocu ni majci, ni sestri ni bratu, tako da je sav svoj bol držala u
sebi, a taj bol je kao vatra potmulo po njoj harao sve dok nije buknuo,
sve dok jadno srce sirotice nije moglo više da izdrži. Sabit i njegova
ruka su bili ta kap koja je prevršila cašu, koja je Zejnebu bacila na
zemlju a zatim je prikovala za krevet.

Polagano je dolazila sebi. S teškom mukom je uspjela da otvori
oci. U sobi je bilo veoma mracno, samo je jedna svijeca gorjela na
stolu u blizini kreveta. Ugledala je zabrinuto Esmino lice nad sobom.
Htjela je nešto da kaže, ali je bol u grudima presjece i ponovo utonu u
san.

Kako joj reci istinu- pitala se Esma.

Doktor je bio, pregladao je i rekao da ce ovo teško preživjeti, a
ako koma potraje duže od tri dana smrt je neminovna. Treci dan otkako
se to sve desilo Zejneba je bila malo došla sebi. Na licu joj se
ocrtavalo bljedilo i umor. Pogled joj je bio zamucen, gledala je lica
oko sebe ne mogavši da ih prepozna. Žene su dolazile kod nje malo bi
posjedile pa bi se vracale svojim kucama noseci vijesti o Zejnebinom
stanju. Sedmi dan njene bolesti kao da joj se stanje malo popravilo,
cak je malo i pricala sa Esmom, ali sve je to bio samo privid, jer njoj
izgleda nije bilo lijeka. Dok je s teškom mukom gutala hranu koju joj
je Esma prinosila pitajuci je kao malo dijete, vrata se odjednom sa
treskom otvoriše. U sobu je sav zadihan i crven u licu uletio Sabit. Na
licu mu se vidjelo da je necim uznemiren, cak mu je lice bilo poprimilo
nezdravo bijelu boju, sve na njemu je govorilo da je Sabit preživio
nekakav šok koji je izazvao u njemu taj nemir. Pritrcao je krevetu te
kleknuvši pored njega uhvati Zejnebu za ruku i placnim glasom
progovori:

-Halali mi Zejneba, halali mi ako ikako možeš.

-Zašto si Sabite došao da je ponovo muciš, zar ono nije bilo dovoljno- upite ga Esma povišenim glasom.

Sabit se okrenu ka Esmi te tihim jedva cujnim glasom progovori:

-Danas sam vidio smrt, gledao sam joj ravno u oci.

-Kako to, šta ti se desilo?- upita ga Esma.

Malo zastade prisjecajuci se današnjeg prizora na pilani dok mu se
u ocima vidio strah, strah od smrti, strah od kletve, od dove onoga
kome je zulum nanešen. -Danas kada sam bio na pilani, možda po prvi put
sam osjetio šta je to strah. Ni sam ne znam kako se to desilo, odjednom
sam ugledao gomilu balvana koja su se kotrljala ka meni. Imao sam
dovoljno vremena da se sklonim u stranu i da pobjegnem, ali u tom
strahu nisam vidio šta je ispred mene pa sam potrcavši zapleo nogom o
žilu i pao…

Rijeci su mu zamirale na usnama, govorio je isprekidano kadkada gubeci dah. Malo zastade te nastavi.

-Gledao sam kako se kotrljaju ka meni, bio sam potpuno svjestan da
ako me samo jedan dotakne da ce me zdrobiti, više nisam imao vremena za
bijeg, balvani su mi bivali sve bliže i bliže, još koji tren i vec ce
biti prvi balvan na meni, za njim odmah dolazi drugi, pa treci, pa
cetvrti, a ni prvi ne bih izdržao vec bih bio mrtav. Spasi me Bože,
samo me poštedi, pokajacu se za svoje grijehe, bicu pravi vjernik,
zatražicu halala od svakog onog koga sam uvrijedio…
Dok je ovo izgovarao znao je dobro na koga misli, pred njegovim ocima
je od onog kobnog dana stalno treperio Zejnebin lik, kao da i sada vidi
njene suzne oci kako tužno u njega gledaju moleci ga da je poštedi
daljeg maltretiranja. Pomozi mi ja Rabbi, pomozi mi samo sada.
-Vidio sam da mi smrt puše za vratom, znao sam da me je stigla tvoja
kletva, ali ipak Allah me je poštedio, uslišao je moju dovu te su
balvani udarajuci o jedan kamen koji se nalazio ispred mene poceli da
odskacu u vazduh prelijetajuci mi preko glave i padajuci sa treskom na
zemlju. Buka koju su balvani izazvali je bila nepodnošljiva, tog
momenta sam osjecao da ce mi srce puknuti od straha. Kada je i
posljednji balvan preletio preko moje glave, ustao sam i zagledao se u
taj kamen koji je bio sebeb mog spasa a sam Allah zna zašto je to tako.
Sjetih se dove upucene Allahu, sjetih se tebe i tvojih rijeci i dodoh
evo da tražim od tebe halala.
-Hoceš li mi Zejneba halaliti- kroz suze progovori Sabit.

-E moj Sabite, nisam ti ja takva, ja sam tebi vec davno halalila, da
nisam tako ucnila ništa te ne bi moglo sem Allaha spasiti, jer Allah se
odaziva dovi onoga kome je zulum ucinjen. Nego zapamti dobro šta si
obecao Allahu, ucini teobu, pokaj se i budi pravi vjernik.

- Nek ti Allah podari dženet Zejnebo. Sada mi je malo lakše na
duši, ali znaj da cu do smrti svoje imati u mislima ono što si mi
rekla. Nikada to necu zaboraviti. -Allahimanet – izgovori Sabit tiho,
skoci i ode.

Sabit je ispunio svoje obecanje, pokajao se i to iskreno, poceo je
ici u džmiju, klanjao je redovno, nikoga više nije vrijedao niti se na
njegov racun šalio, postao je sasvim druga osoba. Vec sutradan selom se
pronio tužni haber. Svi su ga prihvatali kao neki teret koji se cutke
docekuje.

Na Zejnebinoj dženazi je bilo mnogo svijeta, za života je niko
nije pazio a sada su ipak htjeli da joj se oduže, da je isprate do
njenog vjecnog boravišta i da time ublaže makar malo grižnju savjesti
koja ih je sve redom pekla. Samo malo više ljubavi da smo joj pružili
ne bi se ovo desilo, govorili su mještani. Svi su se u neku ruku
osjecali krivim. Sabit je sam iskopao mezar, napravio nišane, spustio
je u mezar pa su je poslije svi zagrnuli. Ljudi su se odmah poslije
dženaze razišli dok je Sabit dugo i dugo ostao na njenom kaburu kvaseci
ga svojim vrelim suzama moleci Allaha za oproštaj.

_________________
Allah mi je cilj, Poslanik mi je vodja, Kur'an mi je ustav, Dzihad je moj put, smrt na Allahovom putu je moja najveca zelja...
Preuzeto sa
Studijo Din http://www.studio-din.com/modules.php?name=Forums&file=viewtopic&t=2257
Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
 
HALALI---MI
Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
PURTICI :: POCETNA STRANICA :: ARHIVA-
Idi na: