PURTICI

Z E P A
 
PortalPortal  HomeHome  GalleryGallery  CalendarCalendar  Kako koristiti ovaj Forum?Kako koristiti ovaj Forum?  TražiTraži  Lista članovaLista članova  Grupe korisnikaGrupe korisnika  RegistracijaRegistracija  LoginLogin  

Share | 
 

 Zaric Nikola Nidzo

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down 
AutorPoruka
sulejman



Broj postova : 81
Registration date : 2008-07-27

KomentarNaslov komentara: Zaric Nikola Nidzo   Wed Dec 15, 2010 11:25 am

Zaric Nikola je dosao u Godjenje 1965. Radio je kao ucitelj do 1989, kada je penzionisan. Bio je emotivno vezan za Godjenje, pa je i kao penzioner ostao u selu. 1992. ga je zarobila srpska policija i odvela u Han-Pijesak. Odatle je prebacen u Zvornik gdje se i danas nalazi u kolektivnom smjestaju u Karakaju.




Saznao sam da je Nidzo u kolektivnom smjestaju u Karakaju kod Zvornika. Otisao sam kod njega u junu 2010.


Zaric Nikola pored zidina škole koja je srusena 1992. U toj skoli je Nikola, ili kako su ga svi zvali Nidzo ili Uco, citav svoj radni vijek posvetio obrazovanju i odgoju djece.
Zidine su sada obrasle visokim drvećem i korovom.



U Zadruznom domu ili kako su ga svi jednostavno zvali Dom, bila je smjestena skola, uciteljski stanovi, prodavnica i druge prostorije potrebne ljudima ovog i susjednih sela.


Dom je sagrađen poslije Drugog svjetskog rata kada je selo dozivjelo svoj najveci napredak otkako postoji.


Svoje najbolje i najsretnije dane proveo je Nidzo ovdje. Pio je vodu sa Rakovca i osvjezavao se bezbroj puta. Tu vodu su pili mnogi. Mnoge generacije su odrastala i spoznavale ljepotu zivota pored ovog izvora.


Pored izvora je i spomen obiljezje poginulih stanovnika Godjenja u minulom ratu, kada su poremeceni umovi dijelili pravdu prema svojim bolesnim planovima. Svih njih se sjeca Nidzo, o svakom od njih ima sta reci, svjeza su sjecanja na njih. Pričao mi je Nidzo dosta o tom teskom vremenu. Bilo je to vrijeme bezumlja. Bio je svjedok progona i patnje godjenjskih stanovnika. Nije se htio odvojiti od njih. Dijelio je njihovu sudbinu.


Dok Nidzo stoji na skolskom igralistu, pogleda na spomen plocu, onda zapocne pricu o nekom cije se ime na njoj nalazi. Prica o vremenu kada je bio ucenik, prica o tome kako je igrao fudbal, kako je igrao odbojku, kako se ponasao u igri.


Lijepom pricom i bezbrojnim deteljima potpuno ozivi sjecanje na ta sretna vremena.


Obisao je Nidzo cijelo selo. Posjetio je sve danasnje stanovnike sela. Cesto je sjedao na mnogim mjestima. Cutao je neko vrijeme i uvijek mi za to mjesto ispricao neki dogadjaj, uglavnom iz ratnog vremena. Bio je radostan kada se sretne sa nekim starim poznanikom. Kada se osami na njegovom licu se pojavljuje tuga, koja se nije mogla sakriti.



Nidzo je Godjenjce obišao sam, a u Stoborane sam posao i ja sa njim. Lijepo su ga Godjenjci docekali, svi mu se obradovali. O svakom mjestu, cini mi se, o svakoj stopi zemlje u Godjenjima ima nesto reci. O Rampi mi je ispricao dosta lijepih dogadjaja iz sretnih predratnih vremena, ali dosta tuznih iz rata.


Na Cetenovistu (na Ravnama) zastao je Nidzo. Pricao mi je o tome kako je ovdje dovodio ucenike na fiskulturu. Prisjecao se mnogih detalja i tada bi se na njegovom licu pojavljivao osmjeh.



I ovo mjeso kod Nidze ima i tuznu pricu. Bila je to prilika da mi detaljno isprica kako su ga zarobili srpski vojnici u Domu u
Godjenjima, u septembru mjesecu 1992. Vojnici, koji su ga zarobili, nisu ga poznavali niti su sta sa njim razgovarali. Ovdje ga je preoznao jedan Kusacanin. Pogledao ga je sa prezirom i rekao:
- Nikola!
Okrenuo je glavu od Nidze, i glasno dodao da ga svi cuju:
- Bijeda srpska.
Dugo je Nidzo cutao. Tiho je rekao kako su ga tada prezirali Srbi, jer zivi sa Muslimanima, ali i neki Muslimani jer je Srbin. Rekao mi je:
- Kada sam pobjegao u Lugove da se sklonim sa ostalim godjenjskim narodom od napada srpske vojske, jedan Gođenjac sa bombama oko pasa i automatskom puskom je stao pored mene i glasno uzviknuo da ga svi prisutni cuju:
- Vidiš li ti, Nidzo, sta rade ovi tvoji cetnici.


Dugo je Nidzo gledao Ravne. Pricao mi je o lijepim dozivljajima ovdje prije rata, ali i o teskim i mucnim iz rata, kada su ovdje bili smjesteni minobacaci srpske voske. Tugu pojacava i zarastanje nekad prekrasnih caira.


Polako smo isli kroz Vijence. Kao da jedan drugom nismo htjeli da smetamo, misleci da onaj drugi uziva. A nismo se se mogli opustiti, nismo mogli uzivati u prelijepoj sumi i cvijecu.


Sjeli smo na jednu izvaljenu homoru i sam od sebe je zapoceo razgovor o pogibiji godjenjskih mladica na pocetku rata, o pokolju stoboranskih zena i djece o ...


Obisli smo Nidzo i ja sve Stoborance. Lijepo su nas docekali. Svi su obradovali nasem dolasku. Ostali smo cijeli dan u Stoboranima.


Zoka se obradovao svom ucitelju Nidzi. Kako je Zoka poznati seret, zakuhao je:
- Volim svog ucitelja Nidzu. Oprostio sam mu i zaboravio sam to sto sam propao i ponavljao cetvrti razred zbog fiskulture.
Nidzo je bio iznenađen da Zoka takve stvari zaboravlja. Satrao se objasnjavajuci da to nije bila fiskultura nego matematika.


Nidzini učenici su se potrudili da pokazu svom ucitelju kako su sada dobri, vrijedni i odgovorni. Pokazivali su mu kako su uredili imanja.


Posebno su ponosni na ograde kojima ogradjuju svoja imanja. Nisu propustili da napomenu da je to samo pocetak i da su njihovi planovi ozbiljni i znacajni.


Nidzo je spavao u mom kampu na Jasicu. Ovdje je bio sedam dana, a isao sam po njega u Karakaj kod Zvornika, gdje zivi u kolektivnom smjestaju. Mnogi, koji su saznali da je Nidzo dosao dosli su da ga posjete. Susreti su bili srdacni i iskreni, ali kada se pricalo o nezaobilaznoj temi, o ratnom stradanjau onda se ponekad dugo cutalo. Dok je Nidzo bio u ratu u Godjenjima, bio je kurir, nosio je pisma na Jelovce. Najcesci pratilac mu je bio Zoka Cardakovic. Zanimljivi su bili razgovori između Zoke i Nidze. Zoku su posebno interesovali detalji kada je jedan Kusacanin osamario Nidzu na Jelovcima. Slusajuci njihov razgovor uvidio sam koliko je to tada bio vazan i opasan posao koji je Nidzo obavljao.




Sa Nidzom sam posjetio mezar mog oca Mesana. Otac je umro u avgustu 1992. Bio je tesko bolestan pa u junu 1992, kada je selo iseljeno, otac i moja majka Hasnija su ostali u svojoj kuci. Njih je redovno obilazio Nidzo i radio sve sto je bilo potrebno. Kada je procijenio da moze i spavati i spavao je. Kada je procijenio da moj otac nece dugo zivjeti onda je ostajao cijelo vrijeme u kuci, tu je spavao. Kada je umro, mati je zahtijevala od Nidze da nadje nekog od rodjaka da ga sahrane. Tesko je to bilo, pa je otac lezao 5 dana mrtav. Nidzo je uspio naci Himzu i Smaju Lilica i sahranili su oca pored kuce. Poslije rata su kosti prenesene u groblje u Podjatarama.


Nidzo je rijetko pricao o svojoj porodici.
Dok smo bili na groblju u Podjatarama ispricao mi je dosta o svojoj porodici.
Nidzino rodno selo je zaseok jednog veceg muslimanskog sela kod Nezuka (kod Zvornika). Nidzina porodica se uvijek dobro slagala sa komsijama Muslimanima, pa mu najstariji brat Vojo i njegova supruga nisu htjeli napustiti selo. Kada je rat poodmakao, Vojo se osjecao sve vise nesigurnim, jer su poceli navracati u kucu nepoznati muslimanski vojnici i zahtijevali da se isele. Vojo se poceo sklanjati u sumu kada bi vidio da cestom dolazio neko auto. U kuci je ostajala Vojina supruga. Vojnici su i dalje navracali i zahtijevali od nje da pristane na zamjenu za neke Muslimane. Nije pristajala na to. Dolazili su vise puta, a kada su se uvjerili da je ne mogu nagovoriti, ubili su je iz puske pred kucom. Vojo je sahranio suprugu i nije se vise krio. Kada su dosli ponovo muslimanski vojnici, nasli su ga i predlozili su mu da ga zamijene za neke zarobljene Muslimane. Vojo je pristao. Izvrsena je razmjena pa su se Vojo i Nidzo sreli u sportskoj hali u Zvorniku, gdje su bile smjestene raseljene osobe. U toj hali su bili raseljeni Srbi i Muslimani. Vojo je jednom stajao u redu za humanitarnu pomoc, kada je u blizini pala granata. Geler granate je pogodio Voju u rame, pa mu je amputirana ruka, ali nije mogao prezivjeti i umro je.


Evo jos nekih interesantnih podataka o Nidzi.
Poslije smrti mog oca, moja majka je napustila kucu. Nidzo tamo vise nije isao. Bio je u svom stanu u domu. Najveci problem je bila hrana. Petnaest dana prije zarobljavanja nije jeo hljeba. Hranio se ranim kruskama sa Borka i ranim sljivama Selmana Muratovica. Tako je zivio do septembra mjeseca kada su ga, prilikom pretresa sela, srpski vojnici zarobili. Poslije toga su zapalili sve kuce u selu. Prilikom zarobljavanja, srpski vojnici mu nisu dali da uzme bilo sta, pa su ga odveli bez ikakvih dokumenata. Kasnije su ga poznali mnogi Pjesacani. Bio je u zatvoru u Han-Pijesku desetak dana, a onda su ga poslali u centar za raseljena lica u Zvorniku. Sada Nidzo živi u kolektivnom smjestaju u Karakaju kod Zvornika. Kada sam saznao gdje je otisao sam kod njega da ga vidim da saznam što više o ocu sa kojim je bio prije smrti. Predlozio sam mu da dodjem po njega u julu kada bude toplo i da odemo u Godjenje, jer i ja tamo boravim u satoru. Nije pristao, trazio je da ga odmah povedem. Bio je izricit i rekao mi:
- Hocu da vidim Godjenje! Kada dodjem tamo ne zalim da odmah umrem.
Nidzo zivi sada kao sto je i prije zivio u Godjenjima. Ima penziju 300 KM. Hrani se konzervama u jednoj prodavnici, kao sto je radio i u Godjenjima. Ne slusa radio, ne gleda televiziju, ne cita novine. Ne prihvata ovu sadasnju vlast i ne zeli o njoj nista da zna. Najviše vremena provodi citajući knjige. Puna mu je soba knjiga. To su knjige o Titu i druga marksisticka literatura. Sve te knjige je nasao u kontejnerima u Zvorniku u toku rata. Narod se odrekao Tita i socijalizma pa i knjiga i pobacao ih u kontejnere.
Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
 
Zaric Nikola Nidzo
Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
PURTICI :: POCETNA STRANICA :: ARHIVA-
Idi na: