PURTICI

Z E P A
 
PortalPortal  HomeHome  GalleryGallery  CalendarCalendar  Kako koristiti ovaj Forum?Kako koristiti ovaj Forum?  TražiTraži  Lista članovaLista članova  Grupe korisnikaGrupe korisnika  RegistracijaRegistracija  LoginLogin  

Share | 
 

 ""Jedna divna prica,,,,,,

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down 
AutorPoruka
Blondy



Broj postova : 7
Registration date : 2008-06-18

KomentarNaslov komentara: ""Jedna divna prica,,,,,,   Mon Jun 30, 2008 4:47 pm


Zvuci su dolazili iz daleka, iz nekog drugog Univerzuma,činilo joj se. Obavijali su je i zavlačili se u njeno biće, poput ljubičastosive izmaglice. Nije im mogla odoljeti.

Poželjela je da nikad ne prestanu. Bojala se da će joj se razbiti o kalotu lubanje i pretvoriti u kakvu besmislenu kakofoniju, no oni su se pri nailasku na unutrašnje zidove glave samo povijali i praveći spirale, skupljali, dajući toj formi fantastični kolorit i potrebnu kompleksnost.




Mozak je prenosio u srce naredbu za čežnju i srce je širilo grudi i oduzimalo tijelu težinu. Na trenutak joj se pričinilo da postaje laganom i bestjelesnom. Sačinjavala ju je sama duhovnost. Osjećala je pjenu vodopada, osjećala je da može hodati po vodi i putovati kroz vrijeme.

Ugledala je prekrasne slike, za koje nije znala da postoje u ovoj zbilji i nije mogla odrediti od kud dolaze. Zadovoljavala se već i činjenicom što ih je mogla promatrati i što joj nije sasvim onemogućeno i opisati ih. Žensko lice, omotano u tamni čipkasti veo, koji je ostavljao vidljivima samo crne krupne oči , zagledane u nju, dominiralo je slikom.

Zeleni smaragd, privezan srebrnom kopčom za prednju stranu koprene, u visini čela, izgledao je poput trećeg oka. Žensko lice se, na pojačeni zvuk nebeske pjesme u njezinim ušima, počelo udaljavati, a kadar pozadine povećavati. Na vitkom ženskom liku, koji se, poput holografske slike odmicaao, k neznanoj planini, čiji vrhovi su bili zabijeljeni snijegom , sad je mogla vidjeti crne, svilene dimije i zlatnim nitima opšiveni ogrtač, koji je lepršao na toj lelujavoj slici udaljavanja.

Željela je da žena ne ode, ali je ostala bezglasna i njihovi svemiri nisu bili isti, a interakcija je, očito, izostala ili bolje rečeno, Anita je intezivno doživljavala njezinu sliku, ali je osjećala da žena nije svjesna njezine. Po tome je znala da je ona, ipak, samo fleš nastao u njezinoj podsvijesti, ali ništa manje stvarna zbog toga. Dapače, bila je stvarnija od bilo čega što je ikada ranije doživjela i osjetila.

Mogla je živjeti s tom slikom, ali je nije mogla mijenjati, niti bilo kako utjecati na nju. Osjećala je intezivan strah da će slika nestati i da je neće moći vratiti u punoj njezinoj konfiguraciji i bliskosti. Bojala se da će izgubiti priliku proučiti tu viziju i približiti je sebi. Htjela je razotkriti prostor, vrijeme, iz kojeg je prekrasna žena dospjela u zakutke njezinog razuma i htjela ju je razlučiti od maglice kojom je bila obavijena, htjela ju je slijediti prema njezinoj planini, htjela joj je ćuti glas, htjela joj je biti blizu, htjela ju je barem gledati u tom njezinom udaljavanju, koje je osjećala konačnim, makar se odvijalo tako usporeno. Bilo je sigurno da ona odlazi, ali je zbog vremenske konfuzije, bilo posve nemoguće utvrditi, hoće li to udaljavanje trajati kratko ili će se protegnuti na cijeli njezin život.

Milioni zvijezda svjetlucali su s nebeske kupole ukrašavajući tamnomodru dubinu ljetnog neba. Anita se zakloni dublje u sjenu drveta u parku, nasloni vrećicu sa stvarima uz njegovu hrapavu koru, prošapta :” Bismillahirahmanirahim!” i poče sa sebe svlačiti dijelove odjeće. Meleci su joj pravili sjenu da odsjaj njezine nagosti ne bi ničim uznemirio nekog slučajnog prolaznika. “On zna što je u srcima našim!”, prolazilo joj je mislima, dok je oblačila hidzab na sebe.

Kad se utegla i ispravila, tijelo joj zahvali na toj dugo priželjkivanoj zaštiti, a nova, dotad nepoznata toplina, obuze je cijelu. Dah joj se skrati, a uzbuđenje je preplavi poput plime, a suze, posve nepozvane, zališe njezine radosne oči. Nije ih mogla zaustaviti, a nije to ni željela. Nije vladala tim trenutkom, već je on vladao njome.

Izlazila je iz sjene na svjetlo, kao što se srebrenasta magla izvija iz zemlje i kad je sasvim napustila tamu izgledala je jednako nedohvatljivo poput najudaljenijih zvijezda. Srebreni put Mliječne staze učinio je i nju dijelom neba i ono ju je povuklo da je još jednom upita o njezinim željama. Duh joj se neslućenom brzinom udaljio od tijela , oči su se zagledale u neku dubinu, koja je i Svjedocima bila neprozirna. Odgovarala je na nepostavljeno pitanje, a njih dvojica su je drzali za ruke, da se ne odlijepi od zemlje.

“Vjerujem da je Allah jedan i da je Muhamed Njegov rob i Njegov Poslanik!!! Nema drugog, osim Allaha i Njemu niko nije ravan!”

“ Dobro došla sestro! Sad si Muslimanka i Allah je tvoj Zaštitnik!” reče joj prvi Svjedok.

“ I ja svjedočim o tvojoj volji i neka te veliki Allah čuva, sestro! Je li sve u redu s tobom!?” upita dodajući joj papirni rupčić da si obriše lice.

“ Sve je dobro, najbolje, nedoživljeno, samo što ne mogu zaustaviti suze! Ne vladam njima! Ali dobre su, olakšavaju mi…” prošaptala je uzbuđeno.

“ To te meleci umivaju, peru tvoje strepnje i gase tvoje strahove!” mirno joj reče prvi Svjedok.

“ Elhamdulillah!” uzvrati ona.
“ Toliko bogatstvo, takvo nadahnuće, a ja sam mogla umrijeti bez te spoznaje! Hvala Ti, o hvala, Gospodaru naš, da si mi na pravi put ukazao i da nisam ostala na putu onih, kojima si zapečatio oči i uši!”, šaputalo je njezino srce.

Godinama je živjela među muslimanima i nije ni pomislila da će se ikada zaimteresirati za stvarni sadržaj duhovne tvari koja je ispunjavala njihovu svakodnevicu i koja je bila pripadajući dio nekakvog njihovog historijskog koda.

Sve je kod njih bilo zbunjujuće, od činjenice da su rijetko prakticirali svoju vjeru, do čudne okolnosti da je nikome nisu nametali, pa do toga da je se, unatoč naoko površnom konzumiranju njezinih sadržaja, nisu htjeli odreći. Iako je pripadnost Islamu poprilično komplicirala njihov život, bio je srazmjerno mali broj onih, koji su ga se odricali.

Iz Sarajeva je otisla jednim od prvih konvoja bez voznog reda. Zbunjenost, kojom je od tog dana bila ispunjena, tumačila je grižnjom savjesti, što niko iz njezinog okružja nije predavao potrebni značaj činjenici da su morali otići iz Grada, a da su oni koji ostaše, prešućivani, a da tome nisu dali nikakvog povoda.

Izostajao je čak I formalni pijetet, kakav se daje žrtvama neke elementarne nepogode na suprotnoj hemisferi. Njezin razum se bunio I ispunjavala ga je tamna tvar, na svaki pokušaj tumačenja onoga, što joj se događalo. Kad je avion sletio u Parizu, prisjetila se Remarqueovog “ Puta u Lisabon” I poput njegove heroine, poručila calvados u aerodromskom restoranu. U toj su knjizi Židovi bježali od nacističke pošasti iz svoje zemlje Njemačke, a ukrcaj na neki brod u Lisabonu, značio je nadu da će ugledati Ameriku I da će dobiti još jednu priliku, koja će mnogima drugima ostati nedohvatljiva.

Remarquea je dobijala od Izudina, ali on nije dobio priliku, poput njezine, da izidje iz Grada i da preko sanjanog Pariza dođe do svog Lisabona ili neke druge metropole. U zadnjem razgovoru, dok su granate zlokobno zujale, i uz ružni metalni zvuk, zastrašujuće visine, razbijale nečiju sadašnjost, nečiju prošlost, a i nečiju budućnost, rekao joj je da on i ne želi ići i da on ne bi mogao gledati patnje Sarajeva na TV i da će radije umrijeti sa svojim gradom, jer da nijedan drugi grad ne može biti njegov.

“ Izo moj, ali Sarajevo već umire, zar si slijep!” govorila mu je, osjećajući I sama svu ispraznost svojih riječi.

“ Ako umire, barem ću ga moći držati za ruku! Ali, ako ti iziđeš, bit će mi puno lakše I moraš mi to napraviti!”

Izišla je, ali joj se činilo da su “Židovi”, ovaj put, ostali…

Dokopala se svog “american dream”, ali je njezin duh posvuda i u svemu tražio slike ostavljenog grada. Sve materijalno, čega je iz dana u dan bivalo sve više, bilo je u službi samo jedne ideje, a ta je bila: “…još Bosne, još Sarajeva, još sevdaha, još raje, još…”

Osjećala se prljavom, dok se vraćala s Merlinovog koncerta, nekoliko godina kasnije…

“ Je l’ Saraj’vo, gdje je nekad bilo, il’ se mome srcu učinilo…”. odjekivalo joj je u ušima dok je otključavala stan, skidajući rupčićem razmrljanu šminku, bojeći se da će je neko takvu vidjeti u hodniku.

Uklučila je računalo i otišla u kupaonicu. Voda je tako površna i nikad ne prodire dovoljno duboko. Otvorila je pretinac s mailovima. Pod rubrikom “today” bilo je samo jedno pismo:

“ Mala, kad ćeš vamo!? Sarajvo je, fakat, drukčije bez tebe! Potrošio sam sve dolare, koje si poslala, al još imam kredit na nekim starim mjestima, pa bujrum! Izo”

Odjednom je shvatila da je to prilika, kojoj se nije nadala i da su njezini najskriveniji snovi, nekim velikim čudom, utjecali na stvarnost i savinuli je, tako da je ona opet može dohvatiti i to upravo na mjestu, koje ju je jedino i zanimalo.

Pustila je “Kashmir”, od Zeppelina i njezin duh je poletio iznad Atlantika, prema gradu, čija su svjetla nalik ramazanskim kandiljima i najednom je znala, koga je predstavljala žena iz njezinih snova. Kad je sletjela u svoj grad, jedini koji je tako smjela zvati, sad je to znala, shvatila je da je on, Taj Grad, jedino mjesto u kojemu zbilja može nadmašiti čak i snove.

Panično se bojala dana kad će morati po drugi put otići. Znala je da je to ovaj put samo privremeno, no cigla u želucu je svejedno rasla, sve više i više, što se bližio dan povratka.

Na avion se trebala ukrcati u Zagrebu. Izudin ju je pratio, pokušavajući pošalicama razbiti pritisak tog neželjenog putovanja.

“ Jesi li sigurna da to želiš!? Za mene ćeš ostati ista, ma kako se uticala Gospodaru našem! Znam da ti je srce čisto i da si samim time muslimanka. Ne moraš to nužno formalizirati. Tamo, gdje ideš, to bi ti moglo stvoriti gomilu problema! Malo se I bojim za tebe, da znaš!” govorio joj je, nakon što mu je rekla ono, što je morala reći.

“ E, sad se ja ne bojim! Došlo je i moje vrijeme, da se riješim straha!” rekla mu je, milujući ga po mršavoj ruci i stiskajući uz grudi vrećicu s odorom prave muslimanke!”

Hamza ih je dočekao na parkingu, ispred zagrebačke džamije. Nakon što su se ispozdravljali, gotovo ljutito im je rekao:

“Ma, kakvi su sad to štosovi!? Od stotinu sarajevskih džamija, došli ste u ovu zagrebačku, a i onako smo u zeitnotu..”

“ Sačekaj tu i nemoj zbrisati, mi se odmah vraćamo!” reče mu Izudin i nestade u grmlju sa zbunjenom Anitom. U ruci je nosio kanister s vodom. Čuo je polijevanje vode iz grmlja i nije ništa shvatao.

Kad se Anita pojavila iz mraka samo ju je zabezeknuto gledao. Bila je u smeđem hidzabu, nalik onome, kakvog je vidio na “ Arabeskama”, a niz njezin blistavi osmjeh slijevala se srebrena svjetlost mjesečevog srpa.

“Ovo će, za sada, ostati, njezina mala tajna, a ja I ti smo svjedoci.” Reče mu Izudin, spremajući kanister u gepek.

“ Uzimala je abdest!” reče, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

Držali su je za ruke, dok je izgovarala uzvišene riječi “Šehadeta”.

Potom je zakoračila između njih, prema džamijskom stepeništu i svojoj prvoj “Jaciji”.

“Samo izgovaraj “ Bismillahir-rahmanir-rahim”, naučit ćeš i ostalo, ima vremena,” uzbuđeno ju je upućivao Izudin.

Kad su ušli u polumrak ogromne molitvene dvorane, zatekli su samo nekoliko klanjača. Tu je šejtan napravio svoj zadnji pokušaj i poslao im osobu nalik na starca, koji gotovo ljudskim glasom reče:

“Neka sestra ode gore na galeriju, ovdje dole je samo za muške…!” izgovarao je, našta mu se svi troje dobrohotno nasmijaše, a neznani insan se poče udaljavati, dok se potpuno ne izgubi u polumraku sobe, a kad efendija izgovori: “Allahu ekber!”, svi drugi zvukovi nestaše.

Preobraćenica u hidzabu klečala je u stražnjem dijelu prostorije, okružena svojom novom braćom, zagledana u kaligrafske znakove po zidovima, razmišljajući o svom prvom abdestu, u grmlju na parkingu.

Ta voda prodirala je mnogo dublje od one na koju je do tada bila navikla i mogla je oprati i dušu, a ne samo tijelo.


Zato je i bila tako lagahna, da mogla bi poletjeti, svaki čas…
Na vrh Go down
Vidi profil korisnika
 
""Jedna divna prica,,,,,,
Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
PURTICI :: Sve o Islamu-
Idi na: